Laboratorijska dijagnostika komplikacija dijabetesa

12 dec Laboratorijska dijagnostika komplikacija dijabetesa

Dijabetes melitus dovodi do niza akutnih i hroničnih komplikacija koje zahvataju krvne sudove, bubrege, nerve, oči i kardiovaskularni sistem.Pravovremena laboratorijska dijagnostika omogućava ranu identifikaciju oštećenja, optimalno liječenje i prevenciju progresije bolesti.Ključni laboratorijski parametri prate metaboličku kontrolu, funkciju organa i markere oštećenja mikrovaskularnog i makrovaskurarnog sistema.

1)Laboratorijska dijagnostika dijabetičke nefropatije

Dijabetička nefropatija je jedna od najčešćih mikrovaskularnih komplikacija i vodeći uzrok terminalnog bubrežnog zatajenja. Ujedno je to najraniji, najosjetljiviji i klinički najvažniji znak dijabetičnog oštećenja bubrega.

1.1. Albumini u urinu ACR

Najvažniji marker rane nefropatije je albumin/kreatinin odnos (ACR)-zlatni standard.

Naime, koncentracija urina se stalno mijenja. Količina tekućine koju pijemo, znojenje, fizička aktivnost i mnogi drugi faktori utiču na to koliko je urin ”razrijeđen” ili ”koncentriran”. Ako je urin razrijeđen, albumini izgledaju niži nego što jesu. Ako je urin koncentriran, albumini izgledaju viši nego što jesu.Stoga, sama koncentracija albumina(mikroalbumina) nije pouzdan pokazatelj.

S druge strane, kreatinin u urinu se izlučuje prilično konstantno i stabilno tokom dana, zavisno od mišićne mase, ali mnogo manje varira nego količina vode u urinu. Zato kreatinin služi kao korektivni faktor za razređenje urina.

ACR koriguje razređenje i daje tačniju procjenu. Odnos albumin/kretainin pokazuje koliko albumina se izlučuje u odnosu na količinu kreatinina, što rezultat čini stabilnijim i tačnijim bez obzira na hidrataciju.

ACR= albumin u urinu (mg/L)/ kreatinin u urinu (mmol/L)

Rezultat je u mg/mmol ili mg/g.

Zbog toga se može koristiti samo jedan uzorak ”spot” urina, bez potrebe za skupljanjem 24h urina (što je nepraktično i sklono greškama)Zato je ACR:praktičan, pouzdan i standardiziran u nefrologiji.

Referentne vrijednosti za ACR:

-Normalno:˂30 mg/g

-Mikroalbuminurija: 30-300 mg/g

-Makroalbuminurija:>300 mg/g (jasno oštećenje bubrega

    1.2.Kreatinin u serumu i procjena GFR (eGFR)

• Normalni eGFR (iznad 90 mL/min/1.73 m²): Normalan eGFR sugerira da bubrezi ispravno funkcioniraju i nema znakova bolesti bubrega. Međutim, daljnji testovi mogu biti potrebni ako imate simptome ili faktore rizika.
• Blago smanjenje (60-89 mL/min/1.73 m²): Ako je vaš eGFR u ovom rasponu, to može ukazivati ​​na rano oštećenje bubrega, ali često su potrebna daljnja testiranja za praćenje situacije. Mogu se preporučiti promjene načina života ili lijekovi za zaštitu funkcije bubrega.
• Umjereno smanjenje (30-59 mL/min/1.73 m²): Umjerena disfunkcija bubrega je zabrinjavajuća i zahtijeva daljnju procjenu. Možda će biti potrebno pažljivo praćenje, uz promjene načina života i lijekove, kako bi se spriječilo napredovanje u teže faze.
• Ozbiljno smanjenje (15-29 mL/min/1.73 m²): U ovoj fazi, funkcija bubrega ozbiljno je ugrožena i mogu biti potrebne napredne mogućnosti liječenja poput dijalize ili pripreme za transplantaciju bubrega.
• Zatajenje bubrega (Ispod 15 ml/min/1.73 m²): Vrlo nizak eGFR ukazuje na zatajenje bubrega, gdje bubrezi više nisu u stanju obavljati svoje osnovne funkcije. Vjerojatno će biti potrebna dijaliza ili transplantacija bubrega.

    1.3.Urea i elektroliti

Korisno za procjenu naprednih stadija bubrežnog oštećenja i poremećaja acidobazne ravnoteže.

2)Laboratorijska dijagnostika dijabetičke neuropatije

Iako se neuropatija primarno dijagnosticira kliničkim neurološkim pregledom, laboratorije služe za isključenje drugih uzroka neuropatije:

• Vitamin B₁₂
• TSH
• Folna kiselina
• Elektroforeza proteina ( kod sumnje na praraproteinemije).
• Neuropatije se ne dijagnosticiraju specifičnim markerom, ali loša metabolička kontrola (visok HbA1c) snažno korelira sa progresijom.

3) Laboratorijska dijagnostika dijabetičke retinopatije

Retinopatija se dijagnosticira oftalmološkim pregledom ali laboratorijski nalazi igraju značajnu ulogu u procjeni rizika:

• HbA1c- glavni prediktor rizika i progresije
• Lipidni status ( povišeni trigliceridi povezani sa makularnim edemom)
• ACR i eGFR- povećan rizik za bubrežna oštećenja

4) Kardiovaskularne komplikacije dijabetes melitusa

4.1.Lipidni profil

• LDL-C (cilj obično <1,8 mmol/L ili niže u visokom riziku)
• HDL-C
• Trigliceridi

4.2.Markeri upale i endotelijalnog oštećenja

• CRP-prediktor kardiovaskularnog rizika
• Homocistain

 4.3.Koagulacijski parametri

• Fibrinogen
• D-dimer (kod sumnje na trombozu)

5) Ostali korisni laboratorijski parametri

• Jetreni enzimi (AST,ALT,GGT), često su povišeni zbog nealkoholne masne jetre (NAFLD), češće kod dijabetesa tip.2.
• Autoantitijela kod sumnje na tip 1 ili LADA: GAD At,IA-2 At, ZnT8 At.

Zaključak:

Laboratorijska dijagnostika ima ključnu ulogu u identifikaciji i praćenju dijabetičkih komplikacija. Kombinacija metabolićčkih parametara, markera oštećenja organa i spacifičnih testova omogućava ranu dijagnozu, optimizaciju terapije i smanjenje rizika od progresije mikrovaskularnih i makrovaskularnih poremećaja. Redovno praćenje, najčešće godišnje ili polugodišnje, predstavlja standard savremene dijabetološke skrbi.